Dr. Hrvoje Neimarević rođen je u obitelji Ante i Terezije Neimarević u Varaždinu 23. travnja 1931. godine. Živio je u gradu u kojem mu je otac bio gimnazijski profesor, a tu je pohađao i osnovnu školu koju je, uslijed selidbe obitelji, završio u Novoj Gradišci i Koprivnici u kojoj završava i gimnazijsko obrazovanje. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te 1957. godine obavlja pripravnički staž u koprivničkoj bolnici. Zaposlio se kao liječnik opće prakse u Goli, a 1968. godine odlazi na specijalizaciju neuropsihijatrije u Zagreb. Po specijalističkom ispitu 1971. godine vraća se u Koprivnicu gdje u narodnoj bolnici organizira neuropsihijatrijsku službu. Godine 1995. odlazi u mirovinu u kojoj se počinje baviti publicističkim radom. Dr. Hrvoje Neimarević umro je 16. svibnja 2020. godine i sahranjen je na groblju Sv. Duha u Koprivnici 18. svibnja.
U Muzeju grada Koprivnice postavljena je od 8. travnja do 8. lipnja 2009. godine izložba njegove prve velike donacije, koju je ostvario zajedno sa sestrom Zdravkom Bašićević i Nevenkom Neimarević (suprugom preminulog brata Dražena) muzeju pod nazivom „Donacija Ante Neimarević“ koja je kulturnoj javnosti predstavila obiteljsku ostavštinu i u totalitetu mikroskopskog prikaza biografiju njegova oca Ante, sudionika Prvog svjetskog rata, gimnazijskog profesora, redatelja, novinara, komediografa i hrvatskog književnika. Donacija, koja se sastoji od ambijentalnog namještaja (radne i obiteljske sobe Neimarevićevih), više rukopisa, uporabnih osobnih i kućanskih predmeta, memorijabilija iz Prvog svjetskog rata, ulja na platnu, više faksimila dokumenata i fotografija, danas se nalazi u sklopu više tematskih izložbi Muzeja grada Koprivnice. Nastavite čitati
100 godina Ivana Večenaja (Gola, 1920. – Koprivnica, 2013.)
U Hrvatskoj se po 40. puta obilježava Međunarodni dan muzeja (MDM) prema ICOM-ovim smjernicama i posredstvom Muzejskog dokumentacijskog centra. Ovogodišnja središnja tema okreće se osmišljavanju proaktivnih projekata kojima muzeji svoju praksu usmjeravaju prema ulozi promicatelja razumijevanja i uvažavanja različitosti kao i na socijalni senzibilitet i inkluzivno ponašanje. Hrvatska muzejska scena posljednjih petnaestak godina bilježi povećani broj projekata prilagođenih najrazličitijim korisnicima s obzirom na dob, razinu edukacije te na druge posebnosti koje ih određuju. Suvremena muzeologija koristi se metodologijom inkluzije u prezentaciji i komunikaciji baštine pri čemu pomiče granice prema korisnicima s uvažavanjem pripadanja različitim rasama, drugoj etničkoj pripadnosti, roda, klase, dobi, fizičke sposobnost, jezika, religije, ekonomskog statusa ili pak rodnog opredjeljenja. Nastoji se prezentirati i nespominjanu ili „spornu“ baštinu lokalnog stanovništva, ali i manjina te brojne „teške“ elemente društva koji ukazuju na neki od oblika obespravljenosti. Preduvjet za vođenje takve komunikacije jest ozračje poštovanja i uvažavanja različitosti životnih prilika i stilova pri čemu inkluzija počinje samorefleksijom i introspekcijom koja nikad ne završava. Shodno tome, koprivnički su muzealci prilagođavajući se ograničavajućim okolnostima uz pandemiju COVID-19 osmislili nekoliko aktivnosti kojima će se na inovativan način približiti svojim korisnicima, a u cilju profesionalizacije muzejskog diskursa i produbljivanja njihove misije u našoj zajednici. Uz to, svi će muzejski objekti na Međunarodni dan muzeja 18. svibnja 2020. godine u Koprivnici i Hlebinama biti otvoreni sve do 18 sati uz besplatan ulaz za posjetitelje.
Preventivna zaštita dio je cjelokupne zaštite muzejskog predmeta kao pokretnog kulturnog dobra. Ona smanjuje rizike i usporava propadanje zbirki te je temelj svake europske politike očuvanja baštine i muzejsko-galerijske djelatnosti. Primarna i preventivna zaštita ujedno je i temeljno poslanje svake muzejske zbirke i osnovni preduvjet čuvanja svakog pojedinog muzejskog predmeta. Provodi se na način da se ne zadire u materijal, nego se čini sve moguće da se ukloni šteta nastala na predmetima ili spriječi nova šteta. Riječ je o skupu mjera i postupaka kojima se želi usporiti ili spriječiti propadanje predmeta kulturne baštine prouzročeno prirodnom ili ljudskom aktivnošću kroz: 1. osiguravanje odgovarajućih mikroklimatskih uvjeta (temperature, relativne vlage, svjetlosti, zagađenje zraka), 2. pravilno rukovanje, pohranu, izlaganje, pakiranje, prijevoz i upotrebu predmeta te 3. suzbijanje štetočina. Ovaj se skup mjera na muzejskim predmetima provodi kontinuirano posljednjih godina, a s obzirom na trenutnu situaciju i ograničenost primanja posjetitelja u muzejskim prostorima, koprivnički su muzealci preteklo vrijeme iskoristili za početak provedbe mjera preventivne zaštite unutar svojih zbirki.
Jučer, 29. travnja 2020. godine, u koprivničkoj bolnici, napustio nas je istaknuti slikar iz Molvarskog kruga podravske naive. Đuro Popec rođen je 5. travnja 1943. godine u Gornjoj Šumi. Volju za slikarstvom pokazuje još od osnovnoškolskih dana, no životne okolnosti odvode ga drugim putem pa radi kao vozač. Slikati počinje tek 1972. godine, a prvu samostalnu izložbu ostvaruje već 1978. godine. Tijekom života izlagao je u brojnim gradovima zemlje i svijeta.
Običaji vezani uz početak svibnja, a napose oni prvosvibanjski, u bliskoj su vezi s jurjevskima i to ponajprije po svom proljetnom karakteru. To se prije svega odnosi na običaj postavljanja majskog drva “majbana” ili “majuša” (odsječenog mladog stabla s tek prolistalom krošnjom) na neko istaknuto mjesto u selu gdje će kao proljetni simbol ostati nekoliko tjedana. Visinom i ukrasima majskog drveta stanovnici susjednih sela često su se međusobno natjecali, nastojeći dokazati vlastitu spretnost i snagu. Drugi, izrazito proljetni običaj bio je onaj “kićenja” plotova prolistalim grančicama noć uoči prvog svibnja. On je osobito bio raširen u selima oko Koprivnice te prema Bilogori, gdje još i danas plotove i “lese” (ulazna vrata u dvorište) ukrašavaju na navedeni način. Početkom dvadesetog stoljeća to su činili mladići koji su grančice stavljali na ograde djevojkama pa su prema bogatstvu i vrsti grančica susjede već sljedećeg jutra mogle procijeniti koliko je koja djevojka omiljena u selu. Ne treba posebno naglašavati kako je bilo i onih kojima su plotovi osvanuli okićeni koprivama, što je značilo da su se nekim postupkom ili ponašanjem zamjerile mladićima. Kako je već sam početak mjeseca obilježen slavljenjem obnavljanja i bujanja vegetacije, jasno je da je to njegovo obilježje kumovalo i pri odabiru naziva ovog mjeseca među podravskim pukom. 
Nakon mjesec i pol dana muzeji i galerije konačno mogu postupno otvarati svoja vrata korisnicima i čini se kao da će se kultura oprezno početi vraćati u društveni život. Koprivnički muzej će svoje prostore otvoriti početkom sljedećeg tjedna, u Koprivnici (4.5. – ponedjeljak) i Hlebinama (5.5. – utorak), uz strogo pridržavanje svih 
Prvi značajniji proljetni svetac koji slijedi iza uskrsne grupe je svakako Sveti Juraj, čiji se spomen dan obilježava 23. travnja. O samom značaju običaja vezanih uz Jurjevo govori činjenica kako je čitav mjesec nekad nosio naziv po njemu “jurjevčak”, odnosno “đurđevčak”. Njegov proljetni karakter vidljiv je u običajima prema kojima ga smatraju pastirskim blagdanom. Naime, u čitavoj Podravini toga je dana po prvi puta u godini stoka izvođena na ispašu, a osobito zanimljiv bio je običaj da su je pastiri za tu prigodu kitili cvijećem i tek prolistalim grančicama. U nekim podravskim selima zabilježeno je i vjerovanje da prije Jurjeva nije dobro orati niti sijati (vjerojatno zbog nepovoljnih vremenskih prilika koje obilježavaju razdoblje prije navedenog blagdana), što je uz već spomenute pastirske običaje uvjetovalo i općeprihvaćen stav o svetom Juraju kao zaštitniku zemlje, stoke i usjeva. Vezani uz taj stav svakako su i ophodni jurjevski običaji zabilježeni u selima oko Đurđevca te na bilogorskim obroncima, gdje su još sredinom prošlog stoljeća večer uoči Jurjeva selom obilazile grupice mladića “đurđara” ili “jurjaša”. Među njima je osobito istaknut bio mladić koji je glumio “Đuru”, a bio je pokriven košem ispletenim od tek prolistalih grana. Njegov zadatak bio je da poskakuje i vrti se u ritmu “đurđarske” pjesme. 
100 godina Ivana Večenaja (Gola, 1920. – Koprivnica, 2013.)
Uskrs, najvažniji blagdan tijekom kršćanske liturgijske godine, dan je kojim se obilježava otkupljenje i spas čovječanstva. Žrtvujući vlastiti, Isus Krist darovao je ljudima život vječni. Uskrs se direktno oslanja na židovski blagdan Pashe koji se obilježavao 14. nisana, odnosno na dan punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice. Kako je Isus uskrsnuo u nedjelju, to se i Uskrs još u Grčkoj i Rimu obilježavao prve nedjelje nakon proljetnog uštapa, a to razdoblje potvrđeno je i na Nicejskom saboru 325. godine. Slavljenju Uskrsa prethodila su dva židovska blagdana: pastirski blagdan žrtvovanja janjeta iz nomadskog razdoblja, te blagdan beskvasnog kruha i žetve ječma iz mlađeg sjedilačkog razdoblja. Kasnije je u proslavljanje ovog potonjeg uključena i ideja o ritualnoj smrti i uskrsnuću bogova, povezana s obnovom vegetacijskog ciklusa. Prve jasne naznake proslavljanja kršćanskog blagdana Isusove muke i uskrsnuća zabilježene su u drugom stoljeću. No, prožetost kršćanskog religijskog sadržaja običajima u kojima nalazimo elemente vezane uz obnovu prirode evidentna je i danas. To se prije svega odnosi na blagoslov grančica i vatre te izradu pisanica. Uskrsni se skup običaja može svrstati u običaje prijelaza: simbolična smrt, prijelaz u novi život te stanje nakon prijelaza – simboličko novo rođenje. 
