Jučer, 29. travnja 2020. godine, u koprivničkoj bolnici, napustio nas je istaknuti slikar iz Molvarskog kruga podravske naive. Đuro Popec rođen je 5. travnja 1943. godine u Gornjoj Šumi. Volju za slikarstvom pokazuje još od osnovnoškolskih dana, no životne okolnosti odvode ga drugim putem pa radi kao vozač. Slikati počinje tek 1972. godine, a prvu samostalnu izložbu ostvaruje već 1978. godine. Tijekom života izlagao je u brojnim gradovima zemlje i svijeta.
Djela sačuvana u Zbirci naivne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice već i nazivima – Zimski pejzaž, Pečenje rakije, Branje tikvi – govore kako je slikarski izričaj temeljio na osnovnim premisama Hlebinske škole prikazujući svakodnevicu i ljude svoje okoline. Često teške fizičke poslove zaogrtao je u uglavnom tople kolorističke nijanse vidljive u Branju tikvi. Kompozicije su sačinjene od oblih, mekanih formi koje se povremeno ritmiziraju vertikalno usmjerenim oštrijim obrisima drveća. Simetrična kompozicija, u pravilnoj izmjeni muških i ženskih figura u različitim posturama, naglašava povezanost čovjeka s prirodom i njenim prešutno usustavljenim redom i jasnoćom. Perspektivna skraćenja u prikazu seoskih nastambi stvaraju nekolicinu pozadinskih planova prodorom u dubinu. Posebnu pozornost poklanja oblikovanju neba čiju nestalnost i stalnu mijenu prezentira različitim formama. Tamni kišni oblaci pretvoreni su u sive linijske predjele, dok svijetli, „osunčani“ oblaci dobivaju savršeno okruglastu formu ogrnutu bjelinom. Bjelina snijega također je jedna od čestih tema i preokupacija kojima stvara prizore minimalističkog pejzaža usmjerenog na misaona promišljanja o životu i svijetu (Zimski pejzaž). Zaleđenost pejzaža i zagasitijeg kolorita odaje dojam osamljenosti i praznine. Čak i kad koristi tamnije boje, omekšava ih miješanjem s bijelim ili svjetlijim bojama kako bi ih približio pastelnim tonovima, a time i ublažio ozbiljnost atmosfere.
Đuro Popec svoju umjetničku strast usmjerio je i prema kolekcionarstvu. Kao pasionirani kolekcionar satova bio je svjestan neminovne prolaznosti vremena. Upoznat s neumoljivom tijekom života, pobrinuo se da u njegovim slikama zauvijek sačuvamo djelić ne samo zaboravljenog prostora i vremena, već i njega samoga.
Fotografije autora prilikom rada te njegovog ateljea ustupljene su iz obiteljske arhive.
Đuro Popec, Branje tikvi, 1981., ulje/staklo, 400×500 mm (MGK-HLB-643)
Đuro Popec, Zimski pejzaž, 1982., ulje/staklo, 190×250 mm (MGK-HLB-619)