MILJENKO ŠIMIĆ: Karta i teritorij, slike

Otvorena je izložba mladog autora Miljenka Šimića. Ciklus od devet tematski povezanih radova inspiriranih kartografijom i geopolitikom možete pogledati u Galeriji Koprivnica radnim danom od 8 do 15, subotom od 10 do 13 sati.

Miljenko Šimić je rođen 1976. godine. Završio je studij ekonomije na sveučilištu Sophia u Tokiju, Japan (1999.) te poslijediplomski studij poslovne informatike na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu (2005.).

Potom je upisao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i diplomirao, u klasi prof. Duje Jurića, 2012. godine.

Na izložbi u Galeriji Koprivnica izlaže ciklus od 9 tematski povezanih radova inspiriranih kartografijom i geopolitikom.

Zanimanje umjetnika za ideje i praksu kartografije posljedica je njihova pojačana interesa za društveno snažno ukorijenjena pitanja, ali i rezultat spoznaje o mnogostrukim vezama zemljovida i estetskih i umjetničkih problema. Kako se ti posebni razlozi isprepleću s općim i načelnim pitanjima, gotovo je nemoguće odrediti kada, gdje i na koji način jedno područje uvire u drugo, a kada se te međusobne veze pouzdano  reflektiraju kroz simbolički ključ umjetnosti.

Suvremena je kartografija, premda utemeljena na matematičkim i općenitim  znanstvenim spoznajama, istovremeno i baštinik onoga tipa prikazivanja koje se temeljilo na nepouzdanim podacima, pričama putnika i legendama, ali i začetnik nekog posve novog shvaćanja prostora koji neće biti definiran fizičkim nego, prije svega, mentalnim parametrima. U svakom slučaju, povijest odnosa kartografije i umjetnosti predočava niz primjera u umjetničkoj praksi gdje je karta predložak ili medij koji inspirira: kako u općem tematskom i vrijednosnom smislu, tako i u smislu posebnih, partikularnih pitanja koja provociraju suvremenog umjetnika. Za sve njih zemljovidne projekcije predstavljaju simboličke topose u kojima se ispisuju ne samo egzaktni pokazatelji, nego se u njima otkrivaju i neka od dominantnih pitanja života i sudbine prikazanih teritorija.

Zagrebački slikar Miljenko Šimić kartografiju određuje kao simboličku reprezentaciju prostora, usvajajući sve njezine konstitutivne etape i koristeći njezin transgresivni naboj kao slikarski izazov. Uključivanje kartografskih modela, od onih rađenih prema iskustvenoj mjeri, preko znanstveno fundiranih do virtualnih, baziranih isključivo na mentalnoj projekciji prostora, dalo je autoru dovoljno široku bazu da u svojoj slikarskoj praksi primjeni nekoliko postupaka i obuhvati više problemskih cjelina.

Tema kartografskih konvencija predstavlja jedan od važnijih Šimićevih interesa: premda se uzima kao znanstveno bazirana, uobičajena projekcija Zemlje na plošnoj osnovici zapravo je netočna – iskrivljavajući neke odnose i stvarajući sliku koja uvećava pojedine kontinente. Mercatorova mapa, kojom se danas svi služimo, relativno povećava sjevernu hemisferu u odnosu na južnu, stvarajući dojam kako su kontinenti zapadne civilizacije – Europa i Sjeverna Amerika – veći i rašireniji od drugih kontinenata. Kako Šimić nije kartograf nego umjetnik, slikajući zemljovid po tzv. Gall-Petersovoj cilindričnoj projekciji, on uspostavlja pravilnije i točnije odnose, ne zato da bi relacije znanstveno objektivizirao, nego kako bi poantirao na paradoksu ove kartografsko-kulturološke konvencije. Pri tome, bitno je naglasiti da je riječ o slikarskom govoru, a u slikarskoj projekciji paradokse je moguće multiplicirati – na primjer: u cilju pojačanja efekta, cijeli konvencionalni  kartografski prizor okrenuti tako da se hemisfere simbolički relativiziraju.

Daljnji bi, pak, korak u tom nadvladavanju  bilo usvajanje novoga  iskustva „globalne karte“ u kojoj prostor više nije određen na klasični materijalni način, već u mentalnoj sferi i virtualnoj perspektivi. Ovu mjeru objedinjavanja zemljopisnog i kibernetičkog prostora Šimić ilustrira slikarski – na konturni prikaz mora i kopna aplicira geometrijske simbole iz svijeta računalnih mreža, ali ih zapravo određuje u mentalnoj projekciji. Kako kibernetički prostor relativizira klasičnu prostornu dimenziju, mapa svijeta sve je manje fizički zadana slika, a sve više virtualna, prostorno neprekidno alocirana zbilja.

Šimić je ipak prvenstveno slikar, ali se ni u jednom trenu ne može lišiti duhovnoga kapitala koji ga određuje kao čovjeka – ta intelektualna dimenzija prethodi materijalnoj elaboraciji iako tek rijetko imobilizira sugestivnost slikarskog postupka i moć slikarske ekspresije. Odnos između ta dva postupka i dvije strategije ne proizvodi konfliktnost, nego  stvara dinamički odnos pun međusobnih obaveza. S jedne strane, slikar se  mora – da bi zadovoljio fakte – približiti, gotovo portretirati kontinente, a s druge strane, posjeduje  pouzdane dokaze o distorziji predložaka po kojima radi. Dakle, mada je po vokaciji slikar jake geste i spontanog pokreta, on ipak ne odolijeva mentalnom kodu koji se uspostavlja kao važan parametar. Istovremeno, slikar izgara u talurnom pigmentu i neartikuliranoj, amorfnoj masi, ali traži i uporište u priči, asocijaciji i simbolu.

Šimić je autor koji snažno proživljava dramu svijeta, njezine materijalne i moralne implikacije i intenzivno promišlja političke, kulturne i ekonomske reperkusije koje suvremena geopolitika donosi. To ga približava jednoj vrsti angažirane, gotovo agitacijske umjetničke prakse u kojoj se izmjenjuju metode karakteristične za direktne akcije s diskretnim moralizatorskim poukama.

No, gesta vlastitog upisivanja i određenje svoje pozicije kao eminentno slikarske, osigurava ga od svake naknadne interpretacije. Reagirajući na probleme i krize koje se u geopolitici traumatično i ekspanzivno nameću suvremenom svijetu, autor kao da hoće poručiti: ja sam samo umjetnik koji govori svojim imanentnim slikarskim sredstvima, svojim moralnim nazorima i stečenim diskurzivnim moćima; nisam komentator geopolitike niti kartograf apokalipse. Sastavljam ovu izložbu kao devet tematski povezanih radova u kojima, rabeći provjerene kartografske instrumente, nastojim ostvariti priču o svijetu (koji je u meni). Pri tome koristim metaforu kako bi naznačio praksu zatvaranja predrasuda u neprobojne „silose“ (Esencija kontinenata) ili metodu simbola u kojoj tri mala otočića metaforički  sažimaju trusne epizode suvremene globalističke povijesti (triptih Vanjski otoci) ili već opisanu kartografsko-kulturološku konvenciju (Karta svijeta) ili istražujem kartografiju kao oblik manirističke distorzije (diptih Americas)  ili govorim o zapadnjačkom, podrazumijevajućem poretku stvari (You Kant Always Get What You Want) ili parafraziram poznati Magritteov koncept u kontekstu eurocentrično zadanih imena svih kontinenata ili slikam konfliktima i neizvjesnošću obilježene teritorije u kojima se jasno isprepleće predmoderna, moderna i postmoderna zbilja (Revolution, Baby, Razapeta zemlja, Istočna Azija).

Marijan Špoljar

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.