Običaji Velikog tjedna i Uskrsa

Tijekom razdoblja koje prethodi Uskrsu, tri glavne obaveze svakog vjernika i pučanina bile su post, pokora i molitva, a njihov cilj očišćenje duše i tijela kao priprema za najveći blagdan kršćanskoga svijeta – Isusovo uskrsnuće. Kako su vjerska pravila među seoskim stanovništvom gotovo uvijek bila popraćena i onim običajnim, tako su i za ovo razdoblje važile odredbe prema kojima se odvijao svakodnevni život, obavljanje poslova, pa čak i odijevanje. Ta su pravila bila gotovo identična onima koja su određivala postupke žaljenja za umrlim članom obitelji, a osobito su se odnosila na razdoblje Velikog tjedna kada je osim zabrane održavanja slavlja i veselja bila propisana i gotovo posvemašnja tišina, a žene su na bogoslužja odlazile zavijene u potpunu crninu. Žalobnu odjeću pratilo je i žalosno, skrušeno ponašanje. U jutarnjim satima Velikog četvrtka služila se misa u čast posljednje Isusove večere nakon koje su vezivana zvona, a bogoslužja su se najavljivala zvukom škrebetala.

Tijekom naredna tri dana vrijedila je i stroga zabrana obavljanja radova i diranja zemlje, osobito na Veliki petak kada su domaćice u svojim domovima prekrivale zrcala i raspela u znak žalosti za raspetim Kristom. Veliki petak bio je obilježen i strogim postom, a vjernici su obilazili Božji grob, ostavljajući darove u novcu ili namirnicama. Za razliku od navedenih običaja vezanih uz religiju, pretkršćanski običaj bojenja i ukrašavanja jaja koji se na našem području i danas obavlja pred kraj Velikog tjedna predstavljao je radost i slavljenje novog života, čime se na simboličan način zaokruživao ciklus vječitog obnavljanja prirode. Ako u obzir uzmemo sve do sada navedeno, ne čudi što je upravo ovom običaju pridavan toliki značaj. U mitovima starih civilizacija poput Egipćana, Grka, Kelta, Tibetanaca, Indijaca i Kineza jaje se pojavljuje kao pratvar iz čijeg se zametka razvija svijet. Kao simbol cikličke obnove ono predstavlja i besmrtnost, a u podravskom običaju poklanjanja jajeta dragoj osobi iščitava se težnja ka postignuću trajnog prijateljstva ili ljubavi. Najzastupljenije tehnike ukrašavanja podravskih pisanica bile su: pisanje voskom, struganje boje, skidanje boje kiselinom te omatanje vunom i setincem. Motivi su bili cvjetni, sakralni ili oni s čipke i veza. Često su na jaja pisane i poruke ili stihovi: Sretan Uskrs; Ovo jaje znak ti budi da te moje srce ljubi; Ovo jaje od srca se daje. Drugi vrlo zanimljiv običaj vezan uz pred uskrsno i uskrsno razdoblje je i spravljanje posebnog uskrsnog kruha ili peciva koje se u Podravini naziva vrtanj ili zbornjak. Simbolika se iščitava ne samo u njegovom kružnom obliku, nego i u obaveznim ukrasima od tijesta koji predstavljaju proljetnu vegetaciju ili ptice kao vjesnike proljeća i buđenja prirode. Isprepletenost starih slavenskih agrarnih vjerovanja sa onim kršćanskim vidljiv je i u običaju blagoslivljanja opisanog uskrsnog kruha i jaja na kojima majke djeci pokazuju uleknuti bjelanjak uz objašnjenje da je na njemu mali bogek spal. Vezu s pred kršćanskim ovdje očito predstavlja pojava malog bogeka koji se obično veže uz božićno, a ne uskrsno razdoblje, a ovdje bi mogao biti poveznica sa proljećem koje se kod pripadnika zemljoradničkih zajednica smatralo pravim početkom godine.

Jedan od zanimljivijih uskrsnih običaja koji se barem sporadično na području Podravine i Kalničkog prigorja zadržao do danas je paljenje uskrsnih vatri. Ovaj običaj u prošlosti se održavao skoro po čitavoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a pretpostavlja se da je u naše krajeve došao iz srednjeeuropskih zemalja. Najpoznatiji naziv za sve vrste obrednih vatri koje uključuju jurjevske, prvosvibanjske i ivanjske vatre je krijes, a obzirom na to da je ovdje riječ o vatrama vezanim uz uskrsno razdoblje te kajkavski oblik naziva za Uskrs – Vuzem, govorimo o vatrama vuzmicama, vuzmenkama ili vuzemlicama. To su vatre koje se pale u predvečerje Velike Subote, a u nekim područjima i noću. Najčešće za pripremaju tako da se u zemlju zabodu četiri visoka stupa (do 6 metara) između kojih se slažu cjepanice, suho granje i lišće. U prošlosti su ih izrađivali i čuvali pastiri, a danas je to posao svih stanovnika jednog naselja ili ulice. U prigorskom području najčešće jednu vuzmicu izrađuju i pale svi stanovnici jedne ulice ili naselja, uključujući žene i djecu što u prošlosti i nije bio čest slučaj. Uz bdijenje pored vatre održavaju se prave veselice s konzumiranjem hrane i pića koje znaju trajati i po čitavu noć. Kao dio običaja česta su i nadmetanja među graditeljima vuzmica u tome čija će vatra biti veća i dulje gorjeti. Na području između koprivničkih prigradskih naselja Starigrad i Draganovec do danas se održao običaj paljenja nekoliko manjih uskrsnih vatri. Pripremu i paljenje provode stanovnici naselja, a odvija se u predvečerje Velike Subote. Navedene uskrsne vatre oblik su obrednih godišnjih vatri čija je uloga apotropejska: štite od zlih sila, radnji i bića. Stoga je čest slučaj da se preko dogorjele vatre prevodi stoka; pepeo i ostaci dogorjelog drveta s krijesa nose se u polje, a ponegdje je bio prisutan i običaj u kojem utišanu vatru preskakuju mladići i djevojke. Osim simbolike čišćenja od zlih sila, ovo je bila prilika mladićima da pokažu vlastitu snagu i spretnost, a djevojke su vjerovale da će im preskakanje vatre osigurati brojno i zdravo potomstvo.

Bookmark the permalink.

Comments are closed.