U petak, 23. ožujka 2018. godine održano je još jedno događanje u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama, a u sklopu izložbe Žene u naivi. Predavanju Antonija Grgića o transrodnosti u naivi prethodilo je druženje sa Stipanom Tadićem, mladim vizualnim umjetnikom koji je već nekoliko godina prisutan na globalnoj likovnoj sceni te je od strane likovne kritike vrlo brzo prepoznat i priznat. Stvaralačku svestranost i zaigranost potvrđuje i najnovijim okretanjem prema slikarstvu na staklu, specifičnom za umjetnost Hlebinske škole te zanimanjem za naivnu umjetnost općenito. Razlozi su to za njegov rezidencijalni boravak u Hlebinama, prvi takav u Muzeju grada Koprivnice, koji je započeo sredinom ožujka ove godine. Svrha rezidencijalnog programa pod nazivom HINT (Hlebine, Inovacija, Naiva, Tradicija) je po(ve)zivanja suvremenih umjetnika koji određeni dio godine žive i borave u Hlebinama kako bi osjetili život, bogatstvo i često pritajene, ali nepresušne potencijale kulturološki i umjetnički važnog mjesta koje će ih inspirirati na (re)interpretaciju vlastitih poetika i stilova kroz okulus naivne umjetnosti. Stipan Tadić u razgovoru s kustosicom Helenom Kušenić i okupljenim posjetiteljima govorio je o razlozima dolaska u Hlebine te o svom viđenju naive kao umjetničkog pravca i brenda, pokazujući prisutnima i neke od dosad nastalih radova.
Nakon ovog druženja uslijedilo je predavanje Rod i melankolija u slikarstvu Ivana Generalića. Antonio Grgić na temelju slike Gatara (1975.) Ivana Generalića otvorio je raspravu o transrodnosti u naivi. Ivan Generalić u slici Gatare gledatelja osobno suočava s gatarom, sada je on umjesto žene za stolom i gledatelj nije promatrač žanr prikaza, nego je sam dio radnje. No, najinteresantniji detalj je lice gatare. Uspoređujući fizionomiju lica Generalića s fotografije iz tih godina i naslikane Ciganke moguće je postaviti tezu da je Generalić sam sebe naslikao kao Ciganku razdrljenih ženskih grudi povezujući to s vremenom njena nastanka (smrt supruge i posljedična melankolija) i cijelim nizom radova nastalih u tom periodu, a u kojima maskiranje kao znak melankolije i tugovanja postaje prikazano doslovno, ali metaforički, kao serija slika maski. Sve te maske su se već pojavljivale u Generalićevom slikarstvu, ali uvijek u grupi, u karnevalskoj koloni kao na slici Fašenek iz 1955. godine. Sada su te slike zapravo serija portreta maski, koje opisuju Generalićevu emotivnu rascijepljenost, od prikaza tuge na Crvenoj maski do one Maske sa šeširom koja se smiješi i koja je naslikana u godini kada mu umire supruga. Te slike su, prema Grgiću, doslovna ilustracija onoga što spominje Dubravka Crnojević Carić kada ističe kako melankolija ima različita lica i da često nosi masku smijeha.
