U četvrtak, 7. rujna 2023. godine s početkom u 19 sati, u Galeriji Koprivnica otvara se nova izložba pod nazivom Važno je zvati se IVAN: Generalić / Večenaj / Rabuzin / Lacković iz Zbirke Vladimira Malogorskog. Pojam kolekcionara označava osobe koje pasionirano sabiru predmete prema nekom zajedničkom ključu ili zanimljivosti, najčešće prema preferiranom autoru, stilu ili osobnom interesu. Formiranje kolekcije zahtjevan je zadatak koji od vlasnika traži ozbiljnu predanost i promišljanje, konstantno istraživanje, povezivanje, umrežavanje, spremnost na fleksibilnost, učenje i pravovremeno reagiranje. Stvaranje i popunjavanje kolekcije ovisno je o više faktora i zavisi od brzopoteznosti kolekcionara, o ponudi tržišta, o financijskim mogućnostima i na kraju – o samim autorima. Zato je stvaranje kvalitetne i koherentne zbirke izazovan, ali i vrlo inspirativan, kreativan i uzbudljiv zadatak. Zahvaljujući „dobrom oku“, društvenim vezama i osobnim aspiracijama Vladimir Malogorski, mnoge od autora zastupljene u kolekciji upoznao je osobno uspostavivši prisan i prijateljski odnos. Poznati varaždinski poduzetnik tako već šest desetljeća predano prikuplja raznorodnu kolekciju umjetnina moderne i naivne umjetnosti koja danas broji više od 1500 umjetnina. Ovoga puta Malogorski se vraća u Koprivnicu skupnom izložbom velikana naivne umjetnosti – Generalića, Večenaja, Rabuzina i Lackovića. Četiri velika umjetnika, srodna u stilu, ali raznovrsna u pristupu i temama, pa i tehnikama potrebno je objediniti zajedničkim nazivnikom već pri prvom kontaktu s publikom – kroz upečatljiv vizualni identitet. U ovom slučaju idejno rješenje vizuala potpisuje koprivnička kustosica Draženka Jalšić-Ernečić.
Velika imena hrvatske naive predvodi IVAN Generalić začetnik hrvatske naive i Hlebinske škole koji je utjecao na kasnije generacije autora. Prikazujući ono poznato i svakodnevno, Ivan Generalić portretira stvarne ljude, prenoseći njihova iskustva, karaktere u trajne artefakte utkane u razvoj specifičnog stila naivne umjetnosti. IVAN Večenaj zahvaljujući izraženoj maštovitosti preobražava uobičajene scene u bajkovite prizore prepoznatljivog violentnog kolorizma i mističnih atmosfera. Uzdizanje lokalnih vrijednosti do univerzalnog značenja jedna je od glavnih premisa koju kritičari i poznavatelji umjetnosti vežu uz stvaralaštvo Ivana Večenaja. Ista se može primijeniti i na IVANA Rabuzina koji neposrednu i iskonsku naiva apstrahira na prepoznatljive i repetitivne (kružne) oblike univerzalnog značenja. Zaigranost, prostodušnost i naizgled jednostavne kompozicije kriju bogatstvo duha i dubokih promišljanja o svijetu, životu, samome sebi i smislu (postojanja). Životne okolnosti omogućile su mu odmak od zavičaja i stjecanje širine znanja koje je sam neprekidno s voljom nadopunjavao. Sličnim principima vodio se IVAN Lacković Croata čija je prepoznatljiva karakteristika stvaralaštva sadržana u motivu pejzaži, s čestim naglaskom na cikličnosti prirodnog protoka vremena, odnosno konstantnim (samo)obnavljanjem i (samo)održavanjem. Tamniju stranu života češće propituje kroz crtež ili grafiku od 1970-ih godina.
Projekt je realiziran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Koprivničko-križevačke županije i Grada Koprivnice, a izložba je otvorena do 22. listopada 2023. godine.
IVAN GENERALIĆ
(21. 12. 1914., Hlebine – 27. 11. 1992., Koprivnica)
Iako su ga životne okolnosti primorale na svakodnevan fizički rad u polju i gospodarstvu te je zbog toga uspio dobiti samo šturo osnovno obrazovanje, ipak je nalazio vremena za njemu najdražu zanimaciju – crtanje. Kad mu je bilo 16 godina za njega je saznao Krsto Hegedušić i krenuo ga upućivati u tehničke osobitosti pojedinih likovnih tehnika: od crteža i akvarela do ulja na platnu i staklu. Pritom, Krsto mladog Ivana potiče na prestanak tada popularnog preslikavanja svetačkih slika i upućuje ga na inspiriranje svakodnevnom okolinom. Pod Hegedušićevim „vodstvom“ nastaju rani plošni radovi pojednostavljenog sadržaja – životne situacije koje su ga okruživale (prošćenja, maškare, svatovi, sprovodi, seoski poslovi…) – uravnoteženih kompozicija, lokalnih boja. Nastaju slike koje bez uljepšavanja prikazuju život i ruralnu, razvojno zaostalu sredinu tadašnjeg agrarnog, patrijarhalnog sela, često socijalno nabijene, pod utjecajem zemljaške ideologije. Već krajem 1930-ih Generalić se sve jasnije formira kao autonomna ličnost pronalazeći i oslobađajući vlastitu poetiku i izraz. Sve se više okreće slikanju pejzaža, a pažnju poklanja tonskom slikarstvu i voluminoznosti, a sve prati izrazito lirska atmosfera. Početkom 1950-ih prevladava slikanje mrtvih priroda s naglašenim prvim planom, dok sredinom desetljeća u djela uvodi fantastiku, mistiku i simboliku – posredstvom likovnog kritičara i umjetnika Miće Bašičevića koji ga upućuje u svijet snova, fantastike i mističnosti. U narednim godinama ponovno naglašava narativnost da bi 1970-ih ponovno došlo do značajnih promjena – pritisnut egzistencijalnim problemima, razmišljanjima o smislu života motive s početka rada smješta u novi kontekst stvarajući djela jednostavnih kompozicija, monumentalnih dimenzija, šturog kolorita. Djelomice zasićen slikarstvom, no pritisnut i zdravstvenim problemima, krajem desetljeća seli u Primošten, pa od 1977. živi na relaciji Primošten – Podravina.
IVAN VEČENAJ
(18. 5. 1920., Gola – 13. 2. 2013., Koprivnica)
Nakon završena četiri razreda osnovne škole prekida školovanje i pomaže roditeljima u brizi za braću. Unatoč tome, bistar um i marljivost pratit će ga tijekom cijelog života. U 15. godini počinje crtežima dokumentirati vlastitu svakodnevicu pri čemu otkriva zanimanje za svijet oko sebe, selo i zajednicu što će potvrditi i kasnijim pisanjem, bilježenjem legendi, mitova i govora Gola te bogatim pjesničkim opusom. Od 1960-ih godina polako formira individualizirani stil, temeljen na iznimnoj ekspresivnosti i specifičnim kolorističkim rješenjima. Postat će najpoznatiji kao slikar religioznih motiva koje će smjestiti u podravski krajolik te tako „pripitomiti“, približiti univerzalne teme lokalnoj zajednici. Svoje vizionarske poglede temelji na pučkim pričama koje upija još od djetinjstva prebacujući ih u zreloj dobi u originalan likovni izraz temeljen na vizionarskoj slobodi. Tijekom života i posthumno sudjelovao je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama te su o njemu pisali uvaženi kritičari i povjesničari umjetnosti. Autor je zbirke pjesama Prekodravje tak popeva; ciklusa knjiga o povijesti i legendama Prekodravlja: Tajna dvorca Pepelare, Krik divlje djevojke, Velika ftica, Mojemu zavičaju te Poslovica, izreka i zagonetki iz Prekodravlja. U suradnji s Mijom Lončarićem nastaje Rječnik Gole, dok svakodnevicu Gole kroz osobnu povijest bilježi u knjizi O životu u Goli kroz dvjesto godina: seljak-slikar Ivan Večenaj i njegovi preci.
IVAN RABUZIN
(27. 3. 1921., Ključ kraj Novog Marofa – 18. 12. 2008., Varaždin)
Osnovnoškolsko obrazovanje završio je u Remetincu, a potom je 1937. – 1940. u Zagrebu i Zemunu izučio stolarski zanat. Završio je Majstorski odjel Obrtne škole u Zagrebu 1948. godine. U tom je razdoblju pohađao večernji tečaj crtanja kod Koste Angeli Radovanija. Ta poduka je, dakako, činila temelj njegove likovne kulture, no Rabuzin ostaje samouki umjetnik koji svijet promatra neopterećen tuđim iskustvom. Najraniji crteži potječu iz 1944. godine, dok prve slike u maniri realizma i postimpresionizma nastaju godinu kasnije. Po završetku školovanja vraća se u Ključ i od 1950. do 1963. radi u stolarskom poduzeću Bor u Novom Marofu, no 1956. godine ostvaruje prvu samostalnu izložbu u Galerie Mona Lisa u Parizu što mu otvara vrata svijeta. Već 1959. godine otkriva motiviku lirskih pejzaža koji postaju temelj njegova stila i osebujne poetike. Slikao je uglavnom uljem na platnu, no volio je i crtež te grafičke tehnike, posebno bakropis, a okušao se i u formi tapiserije. Sudjelovao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Bio je pasionirani kolekcionar umjetnina, prikupljao je raritetne knjige, stare karte, etnografske predmete, a od 1976. surađuje s dizajnerskim studijom njemačke tvornice Rosenthal. Prema njegovim nacrtima izveden je svečani zastor u kazalištu Takarazuka u Tokiju. O njemu je snimljena nekolicina dokumentarnih filmova ispisano mnoštvo knjiga i monografija.
IVAN LACKOVIĆ CROATA
(1. 1.1932., Batinske – 29. 8. 2004., Zagreb)
Od 1939. do 1943. pohađa osnovnu školu u Kalinovcu, a 1948. nakon bratove smrti zapošljava se u šumskom gospodarstvu na poslovima pošumljavanja. Godine 1954. ženi se Anom Feregom i seli u Kloštar Podravki (1955. dobiva sina Ivana, a 1963. kćer Ivanu) gdje oslikava trijem mesara Franje Melera i zidove kuće Bazijančevih i Grgčevih u Batinskama te zidove vlastita doma u Kloštru. U to vrijeme primjećuje ga učitelj Dragutin Ančić iz Pitomače koji ga potiče na slikanje motiva podravskog života. Najraniji crteži potječu iz 1952. godine, a slike iz 1956. godine. Krajem 1957. dolazi u Zagreb gdje se zapošljava kao poštar, a potom – zahvaljujući završenoj večernjoj školi – postaje poštanski službenik. Godine 1962. upoznaje Krstu Hegedušića s kojim se povremeno druži u njegovoj slikarskoj Majstorskoj radionici. Godine 1963. u svom zagrebačkom stanu okuplja naivne umjetnike s kojima formira Društvo naivnih umjetnika Hrvatske te postaje tajnik Društva. Od 1964. godine preuzima atribut Croata. Od 1968. prestaje raditi u pošti i ostvaruje status profesionalnog umjetnika. Početke stvaralaštva karakterizira realistična i deskriptivna metoda – slika „viđeno, po prirodi“ no uskoro nalazi niz prototipskih rješenja i usredotočuje se na nekoliko motiva pejzažne tematike koje varira tijekom stvaralaštva. Nakon susreta s Hegedušićem okreće se pojednostavljivanju i sintetiziranju, oslobađa se suvišne narativnosti te slika prema memoriji. Krajolik stoga prestaje biti zemljopisno konkretan prikaz i postaje pjesnički zapis njegove duše s pustim izduženim prizorima razvučenih sela. Upozorava na ljepotu i značaj običnog, otkriva smisao svega u banalnim detaljima. Od 1960-ih u motiviku uvodi mnoštvo alegorija i simbola što će kulminirati desetljeće kasnije i stvoriti djelomičnu hermetičnost u izrazu koja će se jasnije izraziti istraživanjem apstrahiranih formi od 1980-ih godina. Od 1970-ih godina započinje suradnju sa Zbirkom Biškupić u kojoj ostvaruje niz značajnih bibliofilskih izdanja i grafičkih mapa te knjiga poezije u suradnji s brojnim umjetnicima. Stvara niz sustavnih cjelina i tematskih ciklusa kojima nadrasta okvire idiličnog i nostalgičnog svijeta naive.
VLADIMIR MALOGORSKI
(1939., Varaždin)
Inženjer građevinarstva, istaknuti gospodarstvenik i privatni poduzetnik. Slike je počeo skupljati od 1962. godine, no ljubav prema likovnoj umjetnosti traje od dječačkih dana kad je svjedočio stvaranju varaždinskog umjetnika Miljenka Stančića na bedemima Starog grada. Stančić je na svojoj antologijskoj slici prikazao crkvu sv. Florijana u Varaždinu uz koju je vidljiva i kuća Malogorski u kojoj kolekcionar i danas stanuje. Kao uspješan poslovni čovjek u umjetnosti je tražio utočište od svakodnevnih briga i opterećenja. U njegovoj kolekciji danas je više od 1500 originalnih umjetničkih djela u raznim tehnikama. U zbirci je zastupljeno više od 130 autora među kojima su, osim Stančića i ostali znameniti predstavnici hrvatske moderne, kao što su Bukovac, Babić, Crnčić, Uzelac, Bečić, Vidović, Prica, Svečnjak, Konjović, Berber, Mušić te autori takozvanog »varaždinskog kruga«. Posebno mjesto u kolekciji zauzima impozantna količina djela naivne umjetnosti, među kojima se izdvaja gotovo petstotinjak djela Ivana Generalića u raznim tehnikama, stotinjak djela Ivana Lackovića, 70-ak djela Slavka Stolnika, 40-ak djela Mije Kovačića i više od 60 djela Ivana Rabuzina, od kojih dio predstavljamo ovom izložbom. Svakako vrijedi naglasiti kako je dio Zbirke Malogorski i porculan čuvene njemačke tvrtke Rosenthal, oslikan od strane Ivana Rabuzina, a jedan dio tog jedinstvenog umjetničkog rada također je prezentiran na ovoj izložbi. Malogorski je desetljećima marljivo skupljao slike kroz druženja s umjetnicima i njihovim obiteljima. U zbirci posjeduje i bogatu arhivu i osobne stvari pokojnih umjetnika. Kao priznanje za izuzetan doprinos očuvanju kulturno povijesne baštine, naročito likovne umjetnosti grada Varaždina i Republike Hrvatske kao i dugogodišnji dobrotvorni rad, dodijeljena mu je nagrada za životno djelo grada Varaždina, a odlikovan je i od strane predsjednika Stjepana Mesića Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Cjelokupnu kolekciju 2001. godine poklonio je Gradu Varaždinu ali ni nakon više prijedloga gdje bi se kolekcija mogla udomiti, ona i dalje nije dostupna očima javnosti. Kad se zbirka jednom u potpunosti otvori javnosti smisao ovakvog kolekcionarstva doživjet će vrhunac i konačno zasluženo priznanje.
