U prvim danima 2015. godine Muzej grada Koprivnice ostvario je jednu od značajnijih muzejskih akvizicija u čije se pregovore ušlo još početkom jeseni 2014. godine. Naime, posredovanjem koprivničkog kolekcionara i ljubitelja starina Krunoslava Vranara u stalni posjed muzeja došlo je pet originalnih bakroreza koji prikazuju pet veduta gradova hrvatskog sjevera: Koprivnice, Varaždina, Čakovca, Virovitice i Novog Zrina iznad kojih su izvedeni prikazi geometrijskih likova i tijela. Tako je, primjerice, iznad vedute Čakovca na tabli broj 130. prikazana trostrana piramida upisana u krug, iznad vedute Varaždina na tabli broj 131. kocka, a iznad vedute Koprivnice na tabli broj 132. četverostrana piramida upisana u krug. Pet grafičkih listova koji su došli u posjed Muzeja grada Koprivnice zapravo su stranice nevelike knjige koju je u Beču 1686. godine otisnuo bečki tiskar Johann von Ghellen, a autorstvo potpisao austrijski vojni inženjer Antun Ernst Burcthard von Birchzenstein. Svaki pojedinačni list knjige vrijedan je primjer grafičke umjetnosti i umijeća bakroreza 17. stoljeća, dok knjiga kao cjelina predstavlja izuzetnu pokretnu kulturnu baštinu Srednje Europe.
Naslov knjige ”Ertz-Herzogliche Handgriffe Des Zircles und Linials Oder Außerwehlter Anfang ʒu denen Mathematißchen Wißßenßchaften” moga bi se prevesti kao ”Nadvojvodin priručnik o krugovima i linijama ili Odabrana početnica matematičkih znanosti”. Zapravo se radi o početnici iz matematike u kojoj su pravila nacrtne geometrije objašnjavana na primjerima kraljevskih gradova i posjeda habsburške krune. Prema posveti otisnutoj na drugoj stranici knjige može se zaključiti kako je umijeće matematike i praktične geometrije iz ove matematičke početnice usvajao tada osmogodišnji nasljednik kraljevskog i carskog prijestolja, budući hrvatsko-ugarski kralj i car Svetog Rimskog Carstva Josip I. Habsburg (1678 – 1711), sin cara Leopolda I. Habsburga i carice Eleonore Magdalene Pfalz-Neuburg te stariji brat budućeg cara Karla VI., posljednjeg muškog vladara iz kuće Habsburg, oca Marije Terezije Habzburške, austrijske nadvojvotkinje, češke i ugarsko-hrvatske kraljice.
Analitička geometrija kao novo područje matematike u prvoj polovici 17. stoljeća primjenjivala je nove metode istraživanja i interpretacije, prije svega metode antičke i euklidske geometrije pri čemu je veza između filozofije i matematike bila neraskidiva, a geometrija je bila zasnovana na svetim odnosima prostora i arhitekture, Vitruvijevih deset knjiga, Platonovim geometrijskim tijelima, tajnim znanjima Kabale i alkemije. Tako je bilo do 1637. godine kada je francuski matematičar i filozof René Descarts (1597 – 1651) objavio svoju knjigu ”Geometrija”. Burkhard von Birkenstein u svojem udžbeniku iz matematike postavio je prihvatljiv školski model koji je polazio od najjednostavnijeg. Nasljednika austrijskog prijestolja Josip I. usmjeravao je na područje matematike i primijenjene geometrije filozofski povezane sa spoznajom prostora kojima će kao budući vladar upravljati i vladati. Pristup i metodu sveukupne spoznaje austrijski vojni inženjer Burkhard von Birkenstein primijenio je uspostavljajući analogije odnosa i veza među pojedinim područjima znanosti, od matematike do vojnog i civilnog mjerništva te kartografije. Primijenjene analogije u potpunosti su bile u duhu barokne kulture i umjetnosti. Da su bile ključni oblikujući čimbenik budućeg kralja i cara govori u prilog i činjenica kako je Josip I. Habsburg postao svestrani barokni vladar visokog obrazovanja, talentirani glazbenik i izučeni arhitekt koji je zajedno s arhitektom Johannom Bernhardom Fischer von Erlachom postavio temelje za izgradnju glamurozne kraljevske palače Schönbrunn, 1709. osnovao i gradio bečko kazalište Kärantnertortheate, potaknuo lijevanje velikih crkvenih zvona zvanih Pummerin iz zarobljenih turskih topova za crkvu Svetog Stjepana, te postavio temelje bečke kanalizacije koju pamtimo kao scenografiju filma ”Treći čovjek” Orsona Wellsa.
Uz vrijednu akviziciju Muzeja grada Koprivnice jednako je tako važna neispričana muzejska priča o hrvatsko-ugarskom kralju i caru Josipu I. Habsburgu (1678 – 1711) kojeg je povjesničar Ferdo Šišić opisao kao ”muža darovitog i živahnog, mnogo energičnijeg i slobodoumnijeg od svog oca.” Bakrorezi hrvatskih gradova Burkharda von Birkensteina osim što pripadaju samom vrhu grafičke umjetnosti bakroreza druge polovice 17. stoljeća, otkrivaju umijeće i znanje matematike, Mathematischenwissenschafften, ali i pedagošku metodu kojom je 1686. godine daroviti osmogodišnji nasljednik kraljevskog i carskog prijestolja Josip I., učio i svladavao tajnu i ljepote matematike i nacrtne geometrije. [Draženka Jalšić Ernečić]
KRALJ I CAR JOSIP I. HABSBURG (1678 – 1711)
Josip I. Habsburg (1678 – 1711) rođen je u Beču kao najstariji sin hrvatsko-ugarskog kralja i cara Svetog Rimskog Carstva Leopolda I. Habsburga (1640 – 1705) i carice Eleonore Magdalene Pfalz-Neuburg (1655 – 1720). Bio je stariji brat Karla VI. (1685-1740), posljednjeg muškog vladara iz kuće Habsburg, oca Marije Terezije Habzburške (1717 – 1780) austrijske nadvojvotkinje, češke i ugarsko-hrvatske kraljice. Za razliku od oca Leopolda I. koji je bio religiozni rimokatolik koji je progonio protestante i Židove te majke Eleonore Magdalene koja je bila strogo katolički odgojena, Josip I. nije bio pobožan radi čega su ga smatrali nepredvidljivim i opasnim. Zahvaljujući svojem generalu princu Eugenu Savojskom (1663 – 1736) Josip I. bio je vrlo uspješan u ratnim sukobima. Bio je po ukusu svog vremena, svestrani barokni vladar koji je pod carskim motom ”Amore et timore / Kroz ljubav i strah” uživao u raskoši, pretjerivanju i pomicanju granice prihvatljivog. Usprkos divljoj i slobodoumnoj naravi, bio je visoko obrazovan, savršeno je govorio sedam jezika, bio je talentirani glazbenik i izučeni arhitekt koji je sam dresirao vlastite konje. Istom je bio zavodnik kojeg su već od rane mladosti pratile preljubničke afere i raspušteni stil života. Već u petnaestoj godini imao je aferu sa tri žene istovremeno. Nije naslijedio loše gene svojeg carskog nasljeđa, mesnatu habsburšku usnu i izbačenu donju čeljust. Za razliku od svojih predaka, roditelja i brata bio je uzor onovremene ljepote, a carski kroničari naglašavali su kako je bio visok i vitak, crvenkasto-plave kose, plavih očiju i zdravog tena. Najpoznatija ljubavnica Josipa I. bila je hrvatsko ugarska plemkinja Marianna grofica Palffi, kći hrvatskog bana Ivana Palffija grofa Erdödy (1664 – 1751). Živjela je na dvoru kao dvorska dama, bila predmet spletki, ogovaranja i obiteljskih svađa carske obitelji, a nakon njegove smrti naslijedila je nakit i odjeću u vrijednosti 500.000 guldena, dok je njegova majka carica Eleonora Magdalena naslijedila samo 50.000 guldena. U dobi od 26 godina zarazi se sifilisom koji je prenio svoj kraljevskoj i carskoj supruzi Amaliji Wilhemini (1673 – 1742) tako da osim dviju kćeri, Marije Josipe (1699 – 1757) i Marije Amalije (1701 – 1756), poslije smrti sina nasljednika, nadvojvode Leopolda Josipa (1700 – 1701) nije imao potomaka. U proljeće 1711. godine velika epidemija crnih boginja harala je Austrijom i stigla do Beča. U svojoj 33 godini kralj i car Josip II. umro je u Hofburgu bez muškog nasljednika. Nakon smrti Josipa I. Habsburga 17. travnja 1711. godine, Hrvatska Pragmatička Sankcija iz 1712. godine postala je jedan od najvažnijih zakona u povijesti hrvatskog pravosuđa. [DJE]
