Običaji vezani uz dan Svih svetih i Dušni dan u našim krajevima nisu osobito brojni, ali ipak zaslužuju da ih se spomene. Prije svega svakako treba objasniti da se štovanje i čašćenje pokojnika uvijek vezivalo uz Dušni dan koji je ponegdje i nosio naziv “Mrtvih dan”. No, budući da se sve do nedavno u narodu početak narednog dana računao od sumraka, a ne svitanja, tako su se svi običaji vezani uz obilazak grobova pokojnika obavljali u predvečerje dana Svih svetih. S vremenom se (i to vjerojatno zbog praktičnosti, a možda i neupućenosti) taj običaj počeo pomicati na čitav dan, a prvotna pravila padala su u zaborav. Tako smo čak i u medijima često mogli čuti kako se dan Svih svetih naziva “Danom mrtvih”. Među najraširenije i svakako najvažnije postupke koje je trebalo obaviti još ranije bilo je uređenje grobova. U vrijeme kada su grobovi formirani u obliku humka od zemlje s jednostavnim drvenim križem, uobičajen način ukrašavanja sastojao se od uklanjanja trave s humka te postavljanja cvjetnih glavica direktno na tlo. Na taj način formirao se okvir oko humka ispunjen jednostavnim geometrijskim oblicima različitih boja s obaveznim križem u sredini. Za ukrašavanje križa izrađivao se vijenac kružnog oblika od ukrasnog grmlja, i to najčešće od šimšira (ili “bušpana”kako ga u ovim krajevima nazivaju) te cvjetova krizantema. Ponekad se u vijenac od šimšira upletalo cvijeće izrađeno od “krep” papira. Na tako uređen grob stavljane su upaljene svijeće uz obaveznu molitvu za dušu pokojnika. Ovdje svakako treba objasniti značenje i simboliku cvijeća i plamena, odnosno svjetlosti svijeća. Zbog pravilnog rasporeda latica, cvijet krizanteme solarni je simbol koji je povezan s pojmom dugovječnosti i besmrtnosti, on često prikazuje duše umrlih. Paljenjem svijeće, vjerovalo se, osvjetljava se put duši umrloga na onaj svijet.
Općenito: svjetlost svijeća simbolizira svjetlost duše koja teži usponu te čistoću duhovnog plamena koji se uspinje prema nebu. U nekim hrvatskim krajevima, osim navedenih postupaka bilo je uobičajeno da se nakon večere na stolu ostavljalo jelo i piće i za pokojnike. To je odraz vjerovanja prema kojem su duše pokojnih članova obitelji smatrane svojevrsnim zaštitnicima kuće i doma. U drugim pak krajevima, sve do nedavno se održao običaj paljenja vatre u blizini groblja i bdijenje uz nju te izmjenjivanje u zvonjenju crkvenim zvonima tijekom čitave noći. Zanimljiv običaj karakterističan za đurđevačko područje bio je odlazak tek zaručenog para na groblje kojim se zajednici objavljivala veza koja će biti okrunjena brakom.
