Blagdan Svih svetih

Običaji vezani uz dan Svih svetih i Dušni dan u našim krajevima nisu osobito brojni, ali ipak zaslužuju da ih se spomene. Prije svega svakako treba objasniti da se štovanje i čašćenje pokojnika uvijek vezivalo uz Dušni dan koji je ponegdje i nosio naziv “Mrtvih dan”. No, budući da se sve do nedavno u narodu početak narednog dana računao od sumraka, a ne svitanja, tako su se svi običaji vezani uz obilazak grobova pokojnika obavljali u predvečerje dana Svih svetih. S vremenom se (i to vjerojatno zbog praktičnosti, a možda i neupućenosti) taj običaj počeo pomicati na čitav dan, a prvotna pravila padala su u zaborav. Tako smo čak i u medijima često mogli čuti kako se dan Svih svetih naziva “Danom mrtvih”. Među najraširenije i svakako najvažnije postupke koje je trebalo obaviti još ranije bilo je uređenje grobova. U vrijeme kada su grobovi formirani u obliku humka od zemlje s jednostavnim drvenim križem, uobičajen način ukrašavanja sastojao se od uklanjanja trave s humka te postavljanja cvjetnih glavica direktno na tlo. Na taj način formirao se okvir oko humka ispunjen jednostavnim geometrijskim oblicima različitih boja s obaveznim križem u sredini. Za ukrašavanje križa izrađivao se vijenac kružnog oblika od ukrasnog grmlja, i to najčešće od šimšira (ili “bušpana”kako ga u ovim krajevima nazivaju) te cvjetova krizantema. Ponekad se u vijenac od šimšira upletalo cvijeće izrađeno od “krep” papira. Na tako uređen grob stavljane su upaljene svijeće uz obaveznu molitvu za dušu pokojnika. Ovdje svakako treba objasniti značenje i simboliku cvijeća i plamena, odnosno svjetlosti svijeća. Zbog pravilnog rasporeda latica, cvijet krizanteme solarni je simbol koji je povezan s pojmom dugovječnosti i besmrtnosti, on često prikazuje duše umrlih. Paljenjem svijeće, vjerovalo se, osvjetljava se put duši umrloga na onaj svijet.

Općenito: svjetlost svijeća simbolizira svjetlost duše koja teži usponu te čistoću duhovnog plamena koji se uspinje prema nebu. U nekim hrvatskim krajevima, osim navedenih postupaka bilo je uobičajeno da se nakon večere na stolu ostavljalo jelo i piće i za pokojnike. To je odraz vjerovanja prema kojem su duše pokojnih članova obitelji smatrane svojevrsnim zaštitnicima kuće i doma. U drugim pak krajevima, sve do nedavno se održao običaj paljenja vatre u blizini groblja i bdijenje uz nju te izmjenjivanje u zvonjenju crkvenim zvonima tijekom čitave noći. Zanimljiv običaj karakterističan za đurđevačko područje bio je odlazak tek zaručenog para na groblje kojim se zajednici objavljivala veza koja će biti okrunjena brakom.

Bookmark the permalink.

Comments are closed.