Prostorna instalacija za fontanu u gradskom parku postvaljena povodom Međunarodnog dana muzeja u Koprivnici, autorice Gordane Špoljar Andrašić napravljena je od jednako krhkog i neuhvatljivog materijala papira, kao što je i voda kao element. Mali papirići na kojima su ispisane umjetničine osobne asocijacije vezane uz pojam vode, postavljene su na tanku žičanu konstrukciju, čime dobivamo dojam da se radi i o porukama bogovima i našim molitvama nebu. Takvim odbirom materijala, Gordana Špoljar Andrašić ujedno pazi da previše ne optereti prostor gradske fontane, dok istovremeno gotovo ritualno apostrofira vodu kao onu prirodnu silu koja uvijek čisti, odvodi sve nanose nečistoće, staroga, prošloga, odnosno, koja na svim razinama materijalnog i duhovnog regenerira živi svijet. Ona donosi život, ali može biti i voda koja razdvaja, mitološki i biblijski odnosi duše u sferu smrti.
Voda nas povezuje s tajnom života, ona je element koji je jači i snažniji od kamena, stoga ne čudi da simbolizira i inicijacijske prakse različitih religija. Kada bismo mogli hodati po vodi, prema mudracima bismo simbolički bili sposobni nadvladati i nadići se u potpunosti nad materijalnim svijetom.
Jedino biće na Zemlji koje se danas trudi da svojim aktivnostima zagadi i biološki uništi vodu života je čovjek, u čiji je DNA očito upisana greška u kodu: autodestrukcija. Otuda potječe i crna boja končića kojom su vezani papirići. Crno koje usisava svu materiju i svjetlo svijeta.
(iz teksta Ive Körbler)
