U tihim, samozatajnim, nenametljivim ljudima često se krije velika stvaralačka snaga. Dokaz tome je i stvaralaštvo Petra Petrovića. U svom dugogodišnjem slikarskom stažu, ostvarenim izložbama i priznanjima ostaje skroman, marljiv i uvijek željan učenja i novih saznanja. Stvaranje bogatog opusa Petra Petrovića započet će 1956. godine kada tada mladi 14-godišnji dječak dobiva vrijedne upute velikana Ivana Generalića čiji će ga uspjesi i savjeti poticati da ustraje u svom putu. Put koji je tada zacrtao u tematskom smislu do danas nije mijenjao. Zapisi seoske svakodnevice, običaja, poslova, zabava, veselica, blagdana, ali i onih „malih“ često zaboravljenih sitnica – i danas čine glavninu njegova slikarstva. Njegova „lutanja napuštenim nasljeđem“[1] vode k jasnom cilju – svjesnom bilježenju vlastitih sjećanja u simetričnim kompozicijama uglavnom toplih tonova, pretežno blagog kolorita i umjerenog osvjetljenja koje ipak otkriva dozu liričnosti, romantizma i idealizma – kao protutežu često dijametralno suprotnoj i težački surovoj svakodnevici.
Crtež će biti njegova glavna uzdanica i postojana okosnica na kojoj će temeljiti mnoštvo slikarskih ostvarenja koje će povremeno više naginjati prema realističnom prikazu odabranih motiva. Motivima će nastojati sačuvati svijet prošlosti od zaborava, bilježeći nekadašnji način života kroz prikaze mlinova, vodenica, ledvenica; nekadašnjeg druženja pri odlasku na proštenja, pečenja kolača, spremanja drva, užarenja, vrtlarenja i njemu posebno dragog vinogradarenja. Ruralnu arhitekturu klijeti ili štaglja bilježi predano i precizno te ih objedinjuje u brojnim mapama grafika sačuvanih i u Muzeju grada Koprivnice te predstavljenih putujućom izložbom „Podravske klijeti“ tijekom 2021. godine. Narativni prizori prepuni detalja su i ponekog simbola, osim povjesničarima umjetnosti, zanimljivi su i etnolozima i antropolozima kao vrijedan izvor saznanja o minulim vremenima, „ojačani“ iskazima i jednostavnim pjesničkim formama, zabilježenih na izvornom, lokalno obilježenom kajkavskom narječju i govoru. Njegova „lutanja napuštenim nasljeđem“[2] vode k jasnom cilju – svjesnom bilježenju vlastitih sjećanja u simetričnim kompozicijama uglavnom toplih tonova, pretežno blagog kolorita i umjerenog osvjetljenja koje ipak otkriva dozu liričnosti, romantizma i idealizma – kao protutežu često dijametralno suprotnoj i težački surovoj svakodnevici. Slikarski kist omekšava težinu i napor nekadašnjeg seljačkog života te istovremeno olakšava život današnjeg modernog čovjeka kroz podsjećanje na ono zaboravljeno – na negdašnji suživot i sklad s Prirodom.
Petar Petrović preminuo je danas 17. siječnja 2023. godine. Sahrana je sutra (18. 1.) u 13 sati na Gradskom groblju Đurđevac. Ostat će upamćen po vedrini i žilavosti duha, osmijehu i toplini koju je nosio kroz život kojeg je na svojim slikama vješto zabilježio za vječnost. Bio je čest sudionik naših skupnih izložbi, rado se odazivao svakom našem pozivu te donirao nekolicinu radova za fundus Muzeja grada Koprivnice na čemu mu najsrdačnije zahvaljujemo.
PETAR PETROVIĆ (10. 5. 1942., Molvarske Grede – 17. 1. 2023., Đurđevac) osnovnu školu je pohađao u Molvama. Prve poduke dobiva 1956. godine od Ivana Generalića, a već 1958. godine izlaže na izložbi „Amateri Jugoslavije“ u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Samostalno je izlagao nekoliko puta u Đurđevcu, Hlebinama, Zlataru i Zagrebu. Sudjelovao je na više od 300 izložbi u zemlji i inozemstvu. Bio je član Hrvatskog društva naivnih umjetnika u Zagrebu i udruge Peski Art u Đurđevcu.
Fotodokumentacija:
Autoportreti Petra Petrovića iz arhive Muzeja grada Koprivnice
Petar Petrović slika / Petar Petrović sa slikama (foto: Branko Novosel)
Brenkin breg, 2011., ulje/staklo, 350×500 mm (MGK-HLB-563)
Hlebinska hiža, 2002., ulje/staklo, 400×500 mm (MGK-HLB-489)
[1] Venija Bobnjarić Vučković, predgovor mapi crteža Likovni zapisi nasljeđa, 1990.
[2] Venija Bobnjarić Vučković, predgovor mapi crteža Likovni zapisi nasljeđa, 1990.