In memoriam
Jučer nas je napustila naivna kiparica Ljubica Matulec. Rezbarila je od djetinjstva, u maniri naive, potaknuta od slikara Ivana Lackovića Croate. Od 1970. godine živi u Njemačkoj gdje nastavlja svoj umjetnički rad. Prvi put je izlagala u Pitomači 1968. godine. Sudjelovala je na mnogim kolonijama, a njezini kipovi nalaze u brojnim privatnim zbirkama i uglednim galerijama u Švicarskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u, a velik dio opusa čuva se u fundusu Muzeja „Croata insulanus“ Grada Preloga. Poznata je po svojim spomeničkim skulpturama (Hamburg, Kalnik, Sesvete Podravske, Kalinovec).
Skulpture Ljubice Matulec izrastaju iz prirode. Uzevši u obzir izvor glavne inspiracije i motivacije ne čudi da joj je jednu od najvećih potpora pružio slikar Ivan Lacković Croata, i sam neraskidivo vezan uz prirodu podravskog kraja. Lacković je (pre)poznat kao majstor pejzaža u naivnoj umjetnosti koji se mogu očitavati na jednostavnoj lirskoj razini prikaza Arkadije proizašle iz dječačkog pogleda, ali i kao utisci psiholoških stanja, životnih transformacija i evoluiranja tijekom života. Na tragu Lackovića, Matulec s jednakom pomnjom i divljenjem prilazi prirodi i životu samome. U neporecivoj simbiozi sa živom materijom drveta stvara umjetnička djela pažljivo i pomno prateći ritam prirode, svjesna svoje uloge i zadaće kao medijatora – posrednika između prirode i društva. Zahvaljujući talentu, a još više kontinuiranom i neprestanom radu, desetljećima svoje vizije i ideje prenosi u trodimenzionalne forme i oblike.
O njoj su tijekom vremena pisali brojni ljubitelji i poznavatelji umjetnosti. Dosta rano i važno prepoznavanje stiglo je od kolekcionara Gerharda Ledića, zatim kritičara Vladimira Malekovića, a kasnije i brojnih drugih. Ipak, ponajviše je o njoj zabilježila književnica Božica Jelušić. Jedan od najranijih tekstova o njenom stvaralaštvu priredio je Željko Sabol koji prepoznaje njenu lirsku i meditativnu prirodu i vještinu korištenja strukture drva, sklad i suglasje između ideje i materijala u konačnom oblikovanju. Krenula je od sitne plastike bilježeći tipiziranu seosku svakodnevicu kroz ne toliko tipične likove muškaraca i posebno žena. Ženska perspektiva u i dalje prevladavajućem muškom pogledu u naivnoj umjetnosti, posebno je vrijedna i važna, posebno kroz forme portreta. U njima susrećemo prepoznatljivo naglašene otvorene oči dodatno istaknute linijskim utorima trepavica, pravilnog ritma. Pogled na svijet širom otvorenih očiju. Zarezima u drvetu često naglašava i podočnjake, posebice kod ženskih figura, balansirajući potencijalno arkadijsko shvaćanje žene-majke, žene-hraniteljice ili žene-čuvarice prema prikazu stvarnosti u svim njenim oblicima, izbjegavajući zamku savršenosti. Prati prirodni ritam, oblik, usmjerenje i veličinu drveta čije godove pretvara u ekspresivnost, veću izražajnost prikaza. Fluidno teksturiranje materijala, u sitnim naizgled jedva zamjetnim lomovima, forme s lakoćom i opušteno teku prema finalnoj uglačanoj obradi drveta.
Zahvaljujemo dragoj Ljubici na bogatoj umjetničkoj i ljudskoj toplini koju ostavlja za sobom. Posljednji ispraćaj održat će se u petak, 27. rujna 2024. godine u 14:00 sati na mjesnom groblju u Kloštru Podravskom.
Tekst: Helena Kušenić
Fotografije: Ljubica Matulec (https://prigorski.hr/foto-opcina-kalinovacodrzalasvecanu-sjednicu-nagrada-za-zivotno-djelo-ljubici-matulec-povelja-opcine-osnovnoj-skoli-ivana-lackovica-croate/)
Ljubica Matulec, Žena radi uz dedeka, 1969., drvo/rezbareno, 520x425x205 mm (MGK-HLB-48)
