U lipnju 2018. godine, uz 50. obljetnicu Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama, Koprivnica je otvorila novi, reprezentativni izlagački prostor u kojem je ugostila danas još jedinog živućeg velikana naivne umjetnosti Miju Kovačića. Galerija Mijo Kovačić oformljena je u suradnji autora, Zaklade Mijo Kovačić, Grada Koprivnice i Muzeja grada Koprivnice. Nalazi se na adresi Zrinski trg 9 (u prizemlju Galerije Koprivnica), u novoobnovljenom prostoru nekadašnje gradske kavane koji je danas usklađen sa suvremenim muzeološkim principima i potrebama. Galerija predstavlja stalni postav umjetnina Mije Kovačića, njih 40-ak, od 1970-ih godina do danas. U izložbenom prostoru površine 135 m² predstavljen je izbor ulja na staklu i drvu, skica, crteža te jedna nedovršena slika koja posjetiteljima zorno prikazuje nastanak slike na staklu.
Mijo Kovačić rođen je 5. kolovoza 1935. godine u Gornjoj Šumi. Odrastanje u ovakvom okruženju zasigurno je utjecalo na senzitivnu prirodu malog dječaka koju će kasnije otkriti u slikarskim ostvarenjima. Pješačeći svakodnevno do škole u obližnje Molve, Mijo je dobio priliku upoznati prirodu, povezati i stopiti se s njom, otkucajima njenog bila, pratiti njene promjene, izmjene godišnjih ciklusa. Živio je u seljačkoj obitelji u kojoj su prilike često vrlo teške, a prilike (za uspjeh ili „bijeg“) rijetke. No, unatoč tome, ako ga prati puno truda i rada, veliki talent uvijek ispliva. Sam će majstor kazati kako je oduvijek volio crtati i slikati što prepoznaje i njegov učitelj Mirko Lauš koji ga je nagovarao da nastavi umjetničko školovanje, no ekonomske prilike to nisu dopuštale. Ali Mijo nije posustao. Neformalni početak njegovog puta smješta se, kako sam kaže, već u 12. ili 13. godini kada počinje slikati, uglavnom olovkom i ugljenom – tada još uvijek ne znajući za Ivana Generalića i njegovo slikarstvo koje je stvorilo pomutnju u obližnjem selu – Hlebinama – ali i diljem zemlje, pa i šire! Dokaz tome su danas općepoznate internacionalne izložbe na kojima Ivan Generalić postaje sve poznatiji i ozbiljno priznat umjetnik svjetskog glasa. Upravo nakon velike izložbe u Parizu (1952. godine), Mijo Kovačić, čuvši za doajena naivne umjetnosti, s nekoliko se crteža uputio u Hlebine, tražeći savjet i mišljenje. Već 1954. godine ostvaruje prvu izložbu u Koprivnici i izlaže s Ivanom Generalićem, Draganom Gažijem, Franjom Filipovićem i Ivanom Večenajem, a samo godinu nakon pojavljuje se na izlo žbi Galerije primitivne umjetnosti u Zagrebu gdje susreće tadašnjeg kustosa Miću Bašičevića u kojem dobiva još jednu potvrdu i poticaj na daljnji rad. Došavši u Zagreb, biva (pre)poznat te kolekcionari sa zanimanjem počinju pratiti njegov rad. Prve slike odlikuje početnička nesigurnost i tehnička sirovost, izrazito plošni prikazi jednostavnih formi u lokalnom koloritu. Šezdesete godine 20. stoljeća donose sazrijevanje stila i tehničku uvježbanost koja dozvoljava unošenje novina koje će obogatiti već oformljeni „pravac“ Hlebinske škole. Iz njegovih slika izviru u djetinjstvu upijeni motivi rijeke Drave koja će proizvesti fascinaciju vodom te fantastike i mistike sadržane u narodnim predajama koje mu je najčešće pričala ili čitala majka Ana. Danas se tih priča više i ne sjeća, no one su zasigurno ostale zabilježene u podsvjesnoj memoriji, a putem slika pronašle su način za izlazak na svjetlo dana. Jedna od takvih priča zabilježena je u slici Nevjesta dravskih ribara koja je u Galeriji prisutna kroz animiranu verziju mlade koprivničke autorice Maide Srabović, koja je tek djelić kratkog animiranog filma u pripremi, inspiriranog narodnim legendama i običajima i slikama Mije Kovačića (Fačuk). Već u ovim godinama formiraju se glavne okosnice njegova stila i budućeg opusa – otkriva se fascinacija vodom (poplavljena zemljišta, močvare, ribiči) i svojevrsnim deformacijama u ljudskim likovima. Kontrast između ljudi i prirode je uvijek prisutan – priroda iako ponekad zlokobna, uvijek je prikazana minucioznim, do detalja promišljenim pokretima, pomno odabranim bojama interesantnih, neuobičajenih tonova (ljubičasta, tirkizna), dok su ljudske figure krajnje stilizirane, karikaturalno izvedene, u prikazu često dovedene do groteske i apsurda. Slike Mije Kovačića djeluju poput davno zaboravljenog svijeta – svijeta u kojem mitovi, legende i religija ravnopravno supostoje te u mnogome određuju život njegovih sumještana koji su prikazani baš onakvi kakvi jesu – izmoreni od svakodnevnog posla, pomalo zatupljenog i umornog pogleda, ali i gubavi, ubogi i bolesni. Svaka scena kod ovog je autora prožeta aurom mističnosti, simbolike, tajanstvenosti, bilo da se radi o žanr-scenama ili prikazima pejzaža, što osim kompozicijskim načelima, narušavanjem logičnosti u proporcijama, najviše naglašava bogatim i jarkim koloritom čime postaje prepoznatljiv kao izraziti majstor ugođaja.
Posljednjih nekoliko godina zamjetan je povećan broj mrtvih priroda i pejzaža. Usprkos svojevrsnom smirivanju kolorita, dramatičnost je i dalje prisutna. No, već od 1970-ih godina zimski pejzaži su u potpunom kontrastu s dosad opisanim: do kraja sažeti, reducirani na najbitnije, a naracija u potpunosti izostaje. Velike prazne plohe snijega, nabojem svjetla i smirujućih tonova odaju dojam iznimne sugestivnosti. Usprkos svojevrsnom smirivanju kolorita, dramatičnost je i dalje prisutna. Nebo je često kontrastno, obojano tmastim, tmurnim bojama koje ostavljaju dojam težine i osjećaj osamljenosti. Tišina i mir. Osim u tišini i miru, u Galeriji Mijo Kovačić možete uživati u mnoštvu raznolikih radionica, glazbenih, književnih i inih događanja, ali i pronaći mnoštvo prigodnih poklona i suvenira.
