Uz jesensko izdanje Podravskih motiva otvorena je izložba Zvonimira Krancelbindera i Mije Napana. Postavljena u Studiju Galerije naivne umjetnosti otvorena je u subotu 2. listopada s početkom u 19 sati. Izložba je dio ciklusa Naivnih autsajdera u čijem se okviru predstavljaju dosad manje istraženi autori čije se stvaralaštvu nalazi na samom rubu naivne umjetnosti, graničeći s autsajderskom umjetnošću, art brutom i sličnim pojavama zabilježenim u suvremenoj umjetnosti čime se nastoji ukazati na bogatstvo i raznolikost naivne umjetnosti, ali i mogućnosti novih perspektiva, sagledavanja ovog fenomena iz novih kuteva. U sklopu izložbenog ciklusa do sad su predstavljeni Ana Matina i Nikola Kopriva (2013.); Josip Horvat Ždalski i Branko Gaži (2014.); Drago Jurak (2015.); Franjo Talan i Josip Ritoša (2015.); Željko Korošec i Josip Briški (2015.); Martin Mehkek i Kata Vizvari (2016.); Franjo Klopotan (2017.).
Na temelju prikupljenih umjetnina iz fundusa koprivničkog muzeja i privatnih zbirki o Krancelbinderovom slikarstvu govorila je Helena Kušenić, dok je Napanovo kiparstvo predstavio Marijan Špoljar. Kritički žalac glavno je izražajno sredstvo Zvonimira Krancelbindera. Uhodani igrokazi života kroz prolaze kroz odrješit filter neumornog komentatora društvenih zbivanja pri čemu odnos seljaka, radnika i gospode/gospodara čini jednu od glavnih preokupacija. Njegovoj oštrici neće umaknuti ni općedruštvena klima, politički sustavi, socijalna situacija, religijska dogma pa ni civilizacijske tekovine ili tehnološki napredak. Iako početkom 1970-ih kreće uobičajenim putem naivnog slikarstva u smislu tehnike, pa i motiva, pristup temi je drugačiji, suptilniji. U oslikavanju stakla uhvatit će delikatnu transparentnost vodenih površina kroz koje se oslikavaju elementi uronjenih (animalističkih) figura što će se stopiti s providnošću oslikanog materijala. Tijekom vremena okrenut će se oslikavanju platna, lesonita, ali i uporabnih predmeta, zidova i ostalih arhitektonskih elemenata u svojoj blizini. Njegov izričaj temelji se na osebujnoj ekspresivnosti sadržanoj u silovitim kružnim energičnim potezima koji ocrtavaju kovitlace (unutarnjih) nemira.
Neveliki opus Mije Napana, na prvi pogled, kompatibilan je s radovima ostalih kipara iz hlebinskog kruga (motivi, tehnika, materijal, anegdota, itd.), ali ćemo ubrzo vidjeti specifičnosti koje ga, u kvalitativnom i fenomenološkom smislu, izdvajaju iz općih vrijednosti grupe. Po nekim morfološkim sastavnicama najbliži je opusu Branka Gažija (1933-1976), njegovom rezu u tvrdom drvetu i ekspresiji tijela i lica protagonista. Ali u središtu Napanove pažnje nisu samo uobičajena seoska lica i fragmenti žanr-scena nego i likovi koji kao da su proizašli iz svojevrsne Biblije pauperum, vragovi, vagabundi i seoski marginalci. Sve je to začinjeno još i dozom forsiranog paradoksa, anegdotom i dociranom dramaturgijom. Napanovi „grubi“ sadržaji paradoksalno su omekšani finim stilizacijama i zaglađenjem površine, ali i kontrastirani naglašenim realizmom fragmenata.
Izložba je realizirana sredstvima Koprivničko-križevačke županije, a ostaje otvorena do 31. listopada 2021. godine.
