Poklade i maskiranje spadaju među rijetke običaje u hrvatskoj tradicijskoj kulturi koji ne samo da nisu nestali, već posljednjih nekoliko godina u nešto izmijenjenom obliku postaju sve popularnijima. U značenju naziva ovih običaja skriva se njihovo podrijetlo, kao i karakteristike. Tako je naziv “karneval” nastao od latinske riječi “caro-caris” što znači meso (u smislu jedenja, uzimanja mesa), a označava razdoblje koje prethodi Korizmi, odnosno vremenu nemrsa i posta. Drugo moguće značenje ovog naziva izvodi se iz latinskog naziva “carrus navalis” za brodove na kotačima koji su bili sastavnim dijelom svečanosti posvećenih božici Izidi i rimskih saturnalija, a one se smatraju i pretečom današnjih karnevala. Naziv “poklade” odnosi se na razdoblje, vrijeme kada se prelazi iz mrsa u post, odnosno kada se meso ostavlja, pušta (pa otuda i srodan naziv “mesopust”). Treći naziv “fašnik”, karakterističan za kajkavsko govorno područje njemačkog je podrijetla, a znači “isprazniti zadnju čašu prije posta”. U pojedinim hrvatskim područjima javljaju se još neki nazivi, no oni se prije svega odnose na sudionike običaja, a tek onda na sam običaj: “fašenki”, “fašenjkari”, “maškare”, “mačkare” te posebno poznati “zvončari”. Isti naziv u nekim se područjima ovaj naziv odnosi i na pokladnu lutku koja se spaljuje na kraju običaja.
Početak pokladnih običaja određuje se prema crkvenom kalendaru. Pokladni utorak, kao vrhunac maskiranja prethodi Čistoj srijedi ili Pepelnici kojom počinje korizmeni post i koja spada među pomične svetkovine što se vežu uz blagdan Uskrsa. Jedna od osnovnih funkcija maske je izazivanje smijeha ili zastrašivanje, no u prošlosti je često imala i ulogu zaštite od nekih viših sila. Najraširenije maske u hrvatskoj tradicijskoj kulturi bile su zoomorfne: maska konja, krave, koze, medvjeda, magarca, ali i neki ljudski likovi koji se pojavljuju gotovo u svim krajevima poput maske „baba i djed“, odnosno „baba nosi djeda“. Za područje Podravine osobito je karakteristično bilo maskiranje preoblačenjem muškaraca u žene i obrnuto te oblačenje odjeće s obrnute strane uz obvezno skrivanje lica. Vrlo je popularna bila i maska kojom se lice prikazivalo na zatiljku osobe koja je nosi dok se ono pravo prekrivalo maramom. Maske su izrađivane kod kuće uz korištenje materijala dostupnih u svakom domaćinstvu i prekrajanje starih odjevnih predmeta. Prema naravi navedenih maski može se zaključiti kako je osnovna težnja sudionika ovog običaja bila prikriti vlastiti identitet, ali i zavarati zle sile. Oblik u kojem se najčešće ovaj običaj izvodio bilo je formiranje maskiranih grupa koje obilaze mjesto izbjegavajući susret s drugim skupinama. Običaj maskiranih povorki i spaljivanje lutke na središnjem gradskom trgu novijeg je podrijetla i nastao je kao aktivnost organizirana u okviru lokalne zajednice, a ne spontano.
