Jedinstvo suprotnosti
Dugo, predugo je u nas trajala jednoznačna definicija onih likovnih usmjerenja koje skupno zovemo keramičkim. Dio krivnje može se pripisati kritici koja se, unutar reduciranih postavki o toj likovnoj disciplini, znala prepustiti samo zovu njezine funkcionalnosti, hvaleći to kako se utilitarna mjera bolje ili lošije posložila s estetskom normom. Veći dio „krivnje“ je ipak na autorima, dakako. Ne uspijevajući se odvojiti od primjenljivosti, a još manje od zavodljivosti materije koja vuče prema upotrebnoj formi, keramičari su – mogućnostima usprkos – ostajali vezani uz stanovite zadatosti, a svakako i norme koje su proizlazile iz te zadatosti, norme koje nisu računale samo na estetske efekte.
No, problem možda ne bi bio ni nastao da tim omeđivanjem i zahtjevima utilitarizacije nisu sputane i kreativne silnice i potencijalni dosezi materijala. Glina je, tako, dijelom ostala zarobljena unutar kalupa reduciranih zahtjeva i smanjenih polja upotrebe, a umjetnici unaprijed obeshrabljeni njezinim propisanim zadatostima. Kao da se nije do kraja mislilo kako je riječ samo o materijalu i tehnici, a ne o izrazu, kao da su limiti posljedica nekih dogovorenih pravila, u kome bi se znale granice discipline i u kome bi se strogo pazilo da se ne prijeđu konvencije. Jer, prijelaz preko Rubikona bavljenje je Drugim, a Drugo to je nešto što je nepoznato, nedosegnuto, nedefinirano i nespoznatljivo. Ulaženje u Drugo remeti i prostor iz kojega se ulazi i bazični prostor. Ostajanje u granicama daje sigurnost, ali kreativnu volju lišava izazova, sputava igru, limitira gradnju oblika. Dakle, određuje mjeru stvaralačkog izraza, usmjerava je prema onome što je već znano i potvrđeno, određeno i prihvaćeno.
Ako bi igdje ta granica trebala biti posve pomaknuta ili čak potpuno ukinuta onda je to u disciplini keramike. Jer, njezin je dosluh sa izvorima stvaralačkog procesa možda najjači, a put od amorfne mase do kreativne forme najbrži. Nigdje se kao u keramici ne događa proces preobrazbe koji je posve naravan i samorazumljiv. Keramika može biti sve, ali svaka pečena zemlja nije keramika. Dakako, ne zbog tehnoloških normi i kemijskih procesa nego zbog oblikovnih kvaliteta.
Izaći izvan granica standarda i konvencija u shvaćanju te oblikovne discipline već je davna odluka Smiljane Brezovec Meštrić. Štoviše, njoj je rad u toj disciplini nezamisliv bez korištenja svih tehnoloških i oblikovnih mogućnosti, što istovremeno znači da je u stilskom, sadržajnom, metijerskom i vrijednosnom smislu riječ o širokom krugu realiziranih radova. Svi oni proizlaze iz jednog temeljnog autoričinog stava: učiniti ideju mogućom na način da se sukladnost između više disparatnih solucija ostvaruje ne stilskim jedinstvom nego jedinstvom kompaktnih cjelina. Ova varaždinska autorica ne realizira radove i cikluse koji bi bili ulančani u oblikovni sistem jednakih formalnih rješenja nego traži odnose kroz sukladnost koherentnih dijelova. Takva autonomnost svakog rada – bez uočljivih poveznica između cjelina – bila bi unutar „klasične“ modernističke paradigme smatrana slučajem, nehajnošću ili neprincipijelnošću, a u svakom slučaju dehomogeniziranim autorskim opusom. Danas je lakše braniti umjetničku strategiju koja se oslanja na apsolutnu slobodu izbora: da li će autor realizirati zatvoreni svijet koherencije ili otvoreni sistem vrijednosti ne zavisi od usuglašenosti forme ili sadržaja nego od poetičke i idejne dosljednosti. Naša autorica upravo to čini. Problemski okvir unutar kojega se kreće toliko je širok da može obuhvatiti različite, čak međusobno posve nesukladne, izraze a da to ne remeti punoću i utemeljenost cjeline. Doduše, ta cjelina pomalo vibrira, aritmično pulsira, osjeća se komešanje heterogenih silnica unutar zatvorenoga plašta, ali se ne gubi jedinstvenost pristupa i neka lakoća u rješavanju problemskog zadatka. Čak i takve, na prvi pogled, nepremostive udaljenosti kao što su ekspresija materije i potpuna zaglađenost forme, jednostavni oblici i ornamentalna šara, narativna raskoš i asketski procesi, instalacije i minimalistički oblikovni postupci, analitička razrada i sintezna mjera ne izazivaju napetost niti sukob koncepcija nego ukazuju na moć da se, u dinamičkom rasporedu, koegzistira u jedinstvu suprotnosti.
Za sve radove Smiljane Brezovec Meštrić zajednička je prostorna razvedenost, taktilna kvaliteta i nenaglašena ludička mjera. Te tri vrijednosti određuju i način njihova čitanja i „pravila“ vladanja: kretanje i sudioništvo, opip i interakciju, igru i slobodu izbora. Svaki od ovih vrijednosti pojedinačno bio bi siromašni okvir za priču o mogućnostima keramičke discipline. Zajedno ostvaruju fragilni prostor (jer se, doista, u prostoru odvija dramaturgija igre autoričinih formi) apartne sceničnosti i sugestivnog odnosa svijetla i sjene. Zato svaku izložbu ove autorice gledam kao jednu vrstu prostorne instalacije u kojoj pojedinačni radovi (nedvojbene autonomnosti) stvaraju pretpostavke za cjelinu koja se zove: Igra. Mogli bismo čak, varirajući i kombinirajući nazive njezinih radova reći kako se u Malim noćnim razgovorima sve Pokrenulo (jer, Sve samo mijena jest) da bi se dosegla ona Obala na kojoj Prolaznici, kao neki Odred za obred, nižu Platonove perle, izazvani Varijacijama na temu: kad se Igra s linijom, linija se igra samnom!
Nije to uvijek samo opuštena, nevina igra koja bi pozivala na interakciju i bezazlenu kombinatoriku. U njezinu je opusu i nekoliko cjelina (Kvadratni metar moje prirode, na primjer) koje naginju arhetipskoj formi naših dalekih predaka: ta je igra bliža biću iz Kubrickove Odiseje nego igri Homo ludensa. Ona nas približava izvorima, onom sloju preddiskurzivnog postupka koji autorica nastoji „rekonstruirati“ da bi se približila temeljnim izvorima stvaralačkog postupka.
Marijan Špoljar
